Kada spomenemo planinarenje, alpinizam ili samo najvišu planinu Europe, prva asocijacija mnogima je, vjerojatno, Mont Blanc. No, ti isti ljudi bi se prevarili, jer osim što je proglašen jednom od najsmrtonosnijih planina na svijetu, najviši vrh Europe i Rusije je Elbrus (5.642 m), smješten na Zapadnom Kavkazu. Točnije, riječ je o neaktivnom vulkanu koji se nalazi u Rusiji, nekoliko kilometara od granice s Gruzijom. Pisana povijest nije zabilježila nijednu erupciju, a na njemu se nalaze 22 glečera, čijim topljenjem nastaju tri rijeke Baksan, Kuban i Malka.
Elbrus je specifičan po mnogim planinarskim parametrima i izazovan po svojoj visini kao i činjenici da se radi o najvišem vrhu našeg kontinenta. Iako je najviši vrh u Europi, ipak spada u tehnički lakše vrhove, ali ovu surovu planinu ne treba potcjenjivati. Prema broju poginulih planinara, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih planina na svijetu zato što je fizički izuzetno zahtjevan, opasan i surov zbog velike nadmorske visine, trajnog snijega i jakog vjetra. Elbrus ima dva vrha, Istočni i Zapadni. Zapadni Elbrus izdiže se na 5.642 m, dok ni Istočni nije mnogo niži – visok je 5.621 m. Vrh Elbrus je od naše Istre udaljen 2.500 km.
Kažu da planina čini čovjeka boljim, a kada je ova u pitanju, to posebno dolazi do izražaja. Naravno, planina je ispenjana tek kada se spustite s nje, a jedno od pravila Elbrusa je da morate sačuvati snagu za povratak.
Odluku da ćemo se popeti na vrh Elbrus donijeli smo još u ljeto 2018. godine taman u vrijeme kada smo sretni i ponosni raširili zastavu Istre na krovu Afrike, Kilimanjaru, na visini od 5.895 m. Tada smo sami sebi rekli: „Zašto je ne bi raširili i na krovu Europe, Elbrusu“? I tako je naša avantura počela….
Nakon izvršenih prijava i formalnosti, sastavljena je regionalna ekspedicija od 15 iskusnih planinara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije koju je predvodio vodič sa dugogodišnjim iskustvom, Zoran Pavlović iz PK „Predejane“, Srbija.
Pripreme za Elbrus su bile dugotrajne i ozbiljne, te su počele odmah nakon Kilimanjara, a posljednji uspon prije puta u Rusiju bio je Gran Paradiso (najviši vrh Italije) sa svojih 4.061 m koji nam je poslužio kao odlična aklimatizacija.
Dana 19.06.2019. godine krenuli smo put Rusije preko Beograda, Moskve, Mineralnih Voda do Terskola odakle počinje naša ekspedicija koja je trajala od 20.06. do 29.06.2019. godine.
Istarski tim u sastavu: Vesna, Stela, Anica, Nenad i Kemal, te ostatak ekipe od kojih smo većinu već poznavali, bili smo spremni za početak uspona. Svi smo odjednom bili isti i jednako uzbuđeni sa istom željom i ciljem: „Popeti to Brdo!“ kako ga je nazivao naš vodič.
Prije toga trebalo se što kvalitetnije aklimatizirati kako bismo što uspješnije odradili uspon, te posjedovati kompletnu opremu koja je jako bitna karika u tom povezanom lancu koji vodi ka penjanju vrha.
Prvi dan aklimatizacije bio je vrh Piket 11 sa svojih 3.370 m. Idemo u koloni uz strmu padinu, oko nas livade i pašnjaci prošarani cvijećem, a iznad glava posvuda snježni vrhovi i ledenjaci.
Aklimatizaciju nastavljamo usponom sa žičarom na točku Garabaši (3.850m) gdje noć provodimo u kontejnerima. Sa Garabašija idemo dalje do doma Priut 11 na 4.150 m gdje ćemo biti smješteni sve do samog uspona na vrh. Dom je inače bez grijanja tako da su potrebne kvalitetne vreće za spavanje koje podnose debele minuse kako bi boravak u domu bio što ugodniji. Iz doma smo radili svakodnevne aklimatizacijske uspone. Na zadnjem aklimatizacijskom usponu na visini od 4.700 m doživjeli smo snježnu oluju praćenu grmljavinom gdje smo osjetili pražnjenje elektriciteta na vlastitim glavama što nije bilo ni najmanje bezopasno.
Slijedio je dan odmora za regeneraciju tijela te dugo očekivani 25.06.2019. godine kada je bio predviđen polazak prema samom vrhu. Točno u 23 sata tog 25.06. nalazimo se ispred doma, vodič nam održava motivacijski govor koji, vjeruj te nam, u tom trenutku jako dobro dođe, formiramo kolonu i krećemo put ka ledenom vrhu. Gusta je tama, osim zvijezda vidi se samo odsjaj naših čeonih lampi na snijegu. Znali smo da nas čeka hodanje, dugo, dugo hodanje. Lagano, korak po korak, kolona sporo vijuga po kavkaskom ledenjaku. Zrak je sve rijeđi, teže se diše, tepreratura je sve niža, a koraci sve teži. Hodamo sporo kao mravi ali ne posustajemo. Korak po korak, korak po korak. Imali smo osjećaj da smo napravili bezbroj koraka u tih 13 sati hoda do vrha čarobnog Elbrusa. Plaćemo, istovremeno od sreće, hladnoće, iscrpljenosti, uzbuđenja i ponosa….(bilo je -17 uz jak vjetar). Vadimo svi mobitele kako bismo ovjekovječili ovaj trenutak slikom sa vrha. Stojimo na vrhu Europe, a nismo ni svjesni koji smo uspjeh postigli. Gledamo horizont, uživamo u pogledu, vijore se zastave: Istre, Rovinja, Istarskih Supermarketa, Auto Centra Poreč te restorana Trošt. Obuzima nas neopisiva sreća i euforija! Slijedi silazak koji je trajao 5 sati. Još „samo 5 sati“ do toplog čaja i tople vreće za spavanje.
Netko bi se možda zapitao čemu sve to? (planinari i vjerni štovatelji prirode sigurno ne).
Na to se pitanje ne može dati odgovor, to se jednostavno mora doživjeti. Osjećaj da si došao nebu pod oblake je neopisiv. Zato se mi planinari prepuštamo planinama poštujući njihovu snagu, surovost, divljinu. Divimo se iskreno njihovoj ljepoti, a one nas velikodušno prihvaćaju sebi.
Put se nastavlja……
Hvala svim dobrim ljudima koji su bili uz nas i vjerovali u naš uspjeh.
Snovi su ostvareni!
Vesna, Stela, Anica, Nenad i Kemal