Jakov Šuran i Ronald Korotaj, brdski trkači iz Pule i Fažane, pretrčali su IPP u 36 sati. Učinili su to od 17-18. travnja 2021., poštujući pritom sva pravila obilaska IPP-a u jednom neprekinutom pohodu. Ovaj pothvat vrijedan divljenja opisali su u uzbudljivom putopisu „Jedno burno iskustvo“ s nekoliko priloženih fotografija.
Čestitamo!
Kompletan putopis uz dozvolu autora donosimo u nastavku …
”
Jedno burno iskustvo
Prošle godine, prijatelj Jakov poklonio mi je Vodič IPP-a i jedan nabavio sebi. Kao, volimo švrljati po Istri, pa nek’ se nađe. Htjeli ne htjeli, prošli su rođendani, ali došlo je i ovo naše novo normalno u kojem (osim naših internih treninga) nema utrka, otkazuju se i prebacuju jedna za drugom. Svi si tražimo nešto za se malo trgnuti. Na jednom od trčanja HGSS-ovac Vedran spominje da je i on s Jakovom raspravljao o prolasku IPP-a, u nekoliko faza, uz spavanje, onako, prava mala avantura. Treba skupljati kontrole, a to znači da sliči našem omiljenom sportu – trekingu. To je to. Ja se bacam na posao i počinjem cimati Jakova da to idemo odraditi, ali u jednom komadu. Stvar počinje biti zanimljiva, imamo izazov, poteći će i malo adrenalina, imamo priču za unuke – zašto ne probati?! Nismo baš u nekoj super formi, ali smo preko 50% spremni. Jer mentalno smo OK (to je 50%), a fizički malo manje (1%), ali zbrojeno šanse za uspjeh su preko 50%. (Napomena: bavimo se brdskim trčanjem i ni na koji način nam nije bilo cilj ili želja uspoređivati planinarenje i brdsko trčanje. Oboje su super, kao i sve aktivnosti na otvorenom, posebno ako uključuju obilazak naše Istre).
Kreće planiranje. Prvo, treba nagovoriti naše doma da nas prate, a sve počinje tako da ne izazivamo svađe. Ne počinjemo baš dobro, no poznamo ih, biti će uz nas i u ovome. Zatim, kreću tabele i detaljno planiranje satnica, opskrba, opreme, odjeće, svakog detalja. Na listi hrane koju želimo na opskrbama ima svega pa i previše toga, ali moto nam je : Na opskrbi treba biti obilje, ništa ne smije nedostajati, jer glad je vrag. Kad smo sigurni da idemo, u chat grupu ubacujemo informaciju i pozivamo ono koji žele da nam se pridruže. Na naše iznenađenje, gotovo 20 ljudi bilo je spremno trčati dijelove trase uz nas. Većina javlja da će se pridružit tijekom noći na Koritima ili Poklonu. Postavljamo si pitanje tko je tu lud, mi ili oni (pitanje ćemo si postaviti još nekoliko puta kasnije).
Da ne duljimo, sve je spremno, krećemo za vikend… Al ipak ne krećemo. Probavne smetnje… E sad, ponovno treba puniti baterije, sebe i svih oko sebe. No ne predajemo se. Prebacujemo misli na 17.04.2020. U međuvremenu dolazi informacija da se otkazuje Croatia Adventure Race i Jakovu je još lakše. Sad ne mora razmišljati kako će uz IPP odraditi i tu utrku. Zavidim mu, on je praktički gotov. Nema više briga i ne mora štediti energiju. Sad kad vidimo da je vrag odnio šalu, da će vrijeme biti ok, da nemamo smetnji nikakve vrste, bavimo se finalnim koordinacijama. Svoj plan prolaska od točke do točke dijelimo s ekipom koja ostaje šokirana detaljima (a nisu vidjeli naše šalabahtere sa svime što smo odlučiti imati na raspolaganju putem – odmah da razjasnim – pola se nekorišteno vratilo kući). Dio prijavljenih ‘’potporaša’’ otpada ili se ‘’izolira’’, ali ulaze novi. Možda to i nije loše, bit će zanimljivije putem.
U petak navečer posljednji put uspoređujemo popis opreme sa opremom u autu, sve štima i vrijeme je za uhvatiti bar nekoliko sati sna prije starta zakazanog iduće jutro u 6:00. Uzbuđenje i svakakva pitanja i brige u glavi drže nas budnima i uspijevamo uloviti tek 3-4 sati sna. Već u 5 ujutro smo na cesti i jurimo na Crveni vrh na koji stižemo 10ak minuta prije 6. Tu nam se pridružuje nekoliko prijatelja, neki će sa nama odraditi 30 kilometara, a drugi čak 100. Vrijeme starta se bliži no ne požurujemo nikoga, njihovo društvo nam puno znači, a pomak starta od desetak minuta neće značajno utjecati na naš zamišljeni raspored. U 6:10 svi smo spremni, slijedi sinkroniziranje satova sa GPS satelitima, brzo fotkanje kod početne table i krećemo!
Prvih petnaestak kilometara prolazi u laganom joggingu, staza je relativno ravna, bez većih uspona i spusteva. Uživamo u pogledu na Piranski zaljev i pokušavamo se razbuditi uz prve zrake sunca. Još je dug put pred nama, ali pokušavamo ne misliti o tome, a misli nam razgovorom skreću prijatelji. U Buje stižemo 40 minuta prije rasporeda, a još se nismo stigli ni oznojiti. Tu nas dočekuje još jedna grupa prijatelja i dalje, sve do sv. Lucije trčimo u čoporu od 12 trkača. U jednom trenutku trčim ispred grupe, okrećem se i slavodobitno izjavljujem “da se osjećam kao Forrest Gump”. Ne gubimo priliku sami sebe ureći i hvalimo vrijeme kao nabolje koje postoji i da smo mogli birati ne bi birali tako lijepo. Ja sam pun energije i uživam na čelu grupe držeći tempo dok Jakov na začelju oprezno prati i čuva energiju za idućih 140 kilometara. Tu smo taktiku, nesvjesno, prakticirali sve do kraja puta; onaj koji se u tom trenutku osjeća bolje stoji na čelu grupe i “vuče” one iza sebe koji su u tom trenutku slabiji. Na kraju se ta dva tempa izjednače i cijela grupa putuje kao jedno, tempom koji nije ni prespor ni prebrz.
Lijepo društvo, lijepo vrijeme i entuzijazam čine nas bržim od plana, i usprkos tome da smo svima omogućili da nas prate preko GPS tracker-a od mog psa, prebrzi smo. Kod obiteljskog support tima nastaje kaos jer shvaćaju da debelo kasne. Prolazak neih 30 kilometara označuje našu prvu okrijepu u sv. Luciji gdje nas dočekuje obitelj sa pravom gozbom, gotovo švedskim stolom! Uranili smo više od 1h, ali ne brinemo, jer sve smo odradili bez naprezanja i forsiranja. Dolazimo svježi gotovo kao da smo tek krenuli. Jedino me kćer ne pozdravlja jer joj se povraća, žurba autom po usponu od Livada do Oprtlja učinila je svoje. Bez obzira što ne osjećamo umor odlučujemo se odmoriti 30ak minuta; dovoljno da se presvučemo, nadolijemo vode i dobro se najedemo.
Iako je sljedećih 30km, do iduće okrijepe, relativno lagano, znamo da ćemo tu susresti prva brdašca i uspon iz Buzeta u Brest. Dio prijatelja tu nas napušta, vjerojatno smo im bili prespori na ovoj dionici jer ipak su oni mladi trkači sa pedigreom, ali i dalje nastavljamo u grupici od 6 trkača. Odmor nam je super došao i umjerenim tempom nastavljamo dalje do Buzeta. Pogled sa grebena iznad Mirne uvijek je očaravajući! Kilometri prolaze, ali još ih ne brojimo, samo je u jednom trenutku netko uzviknuo: “42! Maraton gotov!” na što se netko drugi nadovezao sa “Još samo 3 puta toliko!”. Nema veze, dok je takvog društva, imamo snage još 10 puta toliko!
Nakon prvih 50, relativno ravnih i laganih, kilometara stižemo u Buzet gdje nas čeka prvi ozbiljniji uspon. Tu Jakovu počinje prva kriza, postaje gladan, prsti na nogama su nabijeni, a iduća je okrijepa tek za 10km. Uspon počinje, Jakov malo zaostaje, ali ne predaje se. Imamo gotovo 1.5h prednosti nad našim rasporedom pa ne brinemo. Mislimo na okrijepu, toplu hranu, suhu odjeću i društvo u Brestu. Napokon stižemo do auta, no umjesto toplog sunca u kojem smo se kupali u sv. Luciji, u Brestu nas dočekuje BURA. Time dobivamo još jednog člana tima koji nas neće napustiti sve do Rapca. Skrivamo se u zavjetrinu, na brzinu se presvlačimo i pokušavamo jesti čim više, iduća okrijepa je tek na Poklonu… Ja se i dalje osjećam odlično, niti ne sjedam na stolicu nego skakućem na ritam glazbe iza auta. Jakov se još bori sa krizom, sjedi u zavjetrini, na sebi ima dva sloja odjeće i zimsku jaknu, zuri u prazno, gricka kekse i pije čaj. Moja žena tetoši njega, a na mene niti se ne obazire.
Tek smo na 60-om kilometru, nadam se da je ovo samo prolazna faza. Iako je ova pauza bila nešto duža i dalje ispred vremena krećemo dalje. Uspon na Žbevnicu gotovo da ne osjetimo, posebno jer je dom u potpunoj zavjetrini, ali ono što smo osjetili su udari bure kada smo provirili na vrh. Brzinski lupamo pečat u dnevnik i oprezno krećemo sa spustom, pazeći da nas BURA ne baci s nogu. Jakov je sad došao k sebi i u zajedničkom ritmu bez puno riječi i bez problema prelazimo Gomilu. Na prijevoju između Gomile i Orljaka hvata nas noć, vadimo lampe i psihički se spremamo za dugu mračnu noć punu BURE. Nastavljamo dalje, opet bez riječi, i preko Orljaka se spuštamo na Korita gdje nas u planinarskoj kući dočekuje društvo od 5 veselih i svježih trkača. Moral je sada visoko! Idućih 15km provodimo u razgovoru i trčeći prelazimo Planik (V i M) i Ošalj, a mrak nam ovaj put ide na ruku jer sa vrhova ne vidimo koliko su zapravo udaljeni Vojak, Sisol i Standar. Mene počinje mučiti želudac pa mi tempo malo pada, možda mi bude bolje kada pojedem nešto toplo na Poklonu? Jakov se na ovom dijelu osjeća super, kako i ne bi kada ga na Poklonu čeka familija! Prijatelj koji je s nama od početka nažalost posustaje. Uganuo je nogu još rano na početnim kilometrima, i sada, uspon za usponom, ne može više. Prije uspona na mali Planik kreće na direktan put za Poklon. Jak je i spreman, trebao bi moći do tamo po glavnom putu bez uspona. Nadamo se da ćemo ga sresti na Poklonu. Njemu u zamjenu, po nekom azimutu, na Malom Planiku hvataju nas još dva prijatelja koji su tek to popodne odlučili s nama.
Nekih 30ak minuta po dolasku na Poklon već smo spremni nastaviti dalje, mokru smo robu presvukli, toplu paštu na brzinu pojeli, a stigli smo i rakijom nazdraviti rođendan prijatelja koji je svoj dan odlučio provesti upravo sa nama tulumarajući cijelu noć po planinama (jedan od ovih s Planika!)! Na Poklon dolazi ‘’uganuti’’ prijatelj i sve je ok. Tu mu je obitelj i sad će on polako doma (blago se njemu). Nama u tim uskače još jedan lokalac, tako da je grupa velika i kompaktna, sada nas ima 10! Uspon na Vojak nam je dobro poznat i prolazimo ga u trenu, bez patnje, a na vrhu nas dočekuje magla i pokoja pahulja snijega. Ne žalimo se, barem nas BURA ne tuče dok se skrivamo na kuli. Prati nas po Sedlu, ali u šumi i do Babine kolibe vjetar se smiruje. Nažalost, to je kratko olakšanje od BURE trajalo samo do malo nakon Male Učke, a nakon Kremenjaka smo osjetili pravu snagu vjetra. Na sebe smo stavili sve majice, šuškavce i jakne koje smo imali u ruksaku.
Kombinacija 4 slojeva odjeće i tehnički zahtjevne staze značila je da smo na tom djelu bili primorani na hodanje; glave smo spustili dolje, razgovora nije bilo jer se od kapa i kapuljača na glavi i vjetra nismo mogli čuti, i polako ali sigurno koračali smo dalje. Pred zoru približavali smo se Sisolu i bez obzira na to što smo poznavali taj dio staze i što smo dodatno čitali o njemu, ostali smo iznenađeni koliko smo se sporo kretali. Sam greben je dosta izložen pa je svaki korak bio ujedno i borba s BUROM koja nas je stalno pokušavala oboriti niz padinu prema Čepićkom polju. Tu je trčanje nemoguće, pa smo primorani na oprezno skakanje po stijenama, na trenutke i četvernoški. No, nije sve tako crno, sunce se diže, a mi se evo već spuštamo u Plomin gdje nas čeka posljednja okrijepa. Stižemo već pomalo iscrpljeni, a možda najviše od svega smeta nam manjak sna, postajemo razdražljivi i blago demoralizirani. Znamo da su najveći usponi i najteži djelovi staze iza nas, ali isto tako znamo da imamo jos 30, uglavnom pješačkih, kilometara do kraja. Ne valja previše mozgati o tome što nas čeka, ispijamo još jednu kavu, navlačimo tenisice i jurimo dalje! S nama do Labina ide još jedan od prijatelja koji se pridružio na Učki, a ostali se vraćaju normalnom životu.
Sunce je sada još više na nebu, BURA je popustila, a i cilj više nije tako daleko. Malo smo iza rasporeda, ali to nas ne brine. Standar prolazimo bez problema i iznad Rapca nam se u društvo vraća prijateljica koja je dan ranije s nama odradila prvih 50 km. Nastavljamo uz Rabac spustom na stazu slapova ispod Labina. Tu kratko, uživamo u malo drugačijem pejzažu, okruženi gustom šumom, slapovima i potocima. Uspon u Labin nam je zadnji ozbiljniji uspon na putu, pa pokušavamo maksimalno uživati u njemu tako da se častimo sočnim psovkama koje, naravno, upućujemo sami sebi, a ne jedan drugome. Iz Labina nastavljamo cestom dalje prema Skitači, dugo nismo osjetili asfalt pod nogama pa iz gušta opet trčimo, nakon 140km! Skitača nam je pružila dobro ugažene staze i dosta pitome uspone, tu smo se mogli skroz opustiti i uživati u okolini. Na Oštrom vrhu čeka nas s rakijom prijatelj koji je odradio onih 100 km, ali nije izdržao, a da ne dođe provjeriti kako smo mi. Nekoliko brdašca i šumaraka dalje već smo stigli do planinarske kuće Skitača gdje lupamo pretposljednji žig u dnevnik. Ostaje nam još samo 3km staze, i to nizbrdo! Lakše ne može! E i tu smo se prevarili, jer iako spust počinje blago strmom stazom, nakon prelaska ceste ta se staza okomito spušta prema moru. Trčanje nam je opet onemogućeno, pa smo ovaj put zbog strmine spusta morali oprezno koračati i “kočiti” svakim korakom, a grote i šljunak na makadamu samo su otežavale cijeli proces. Ali nema veze, 2km možemo i puzati ako treba, unatrag!
Prijateljica i njen dečko nas tjeraju dalje, a mi imamo samo jedno pitanje u glavi. “Čeka li nas dolje netko tko će nas vozit natrag ili ćemo nakon svih tih kilometara morati nazad istim usponom?”. Obzirom na znakove koji kažu da je pristup Crnoj punti moguć samo sa 4×4 vozilima, nismo sigurni. Ipak, na kraju bijelog puta vidimo moj auto! Spašeni smo! Kroz šumarak smo projurili i došli do plaže i dvije sreće odjednom; konačno kraj IPP i žena koja me čeka s puno opreme. Bit će da ima hrane… S njom je i prijatelj koji je s nama išao prvih 60 km do Bresta. Jednostavno ne vjerujemo koliko su se ljudi zaljepili za tu našu ideju i koliko su uz nas.
Lupamo zadnji pečat i to je to – IPP je naš!
I jedna čudna i zanimljiva stvar. Par puta mi je to proletilo kroz glavu putem, al tek kad je bilo gotovo sam to u potpunosti shvatio. Zahvaljujući velikom broju prijatelja, Jakov i ja smo stalno imali mogućnost komunicirati s nekim trećim. Međusobno smo u tih 36 sati jako malo pričali, ali smo stalno komunicirali. Stalno smo imali jedan drugog na oko i tu i tamo samo pitali: možeš? Jako čudan i jako dobra osjećaj. Nije nam trebala priča, ni muzika (imali smo je u glavi) ni ne znam koja čuda. Trebala nam je i bila nam je dosta priroda koja nas okružuje (uključivši i BURU!), naše misli, naši koraci i cilj.
Ako bi nešto htio ponoviti, nije to ni pogled ni patnja, već taj osjećaj ispunjenosti. Veliko hvala svima koji su bili uz nas, jer iako to nije bio nikakav epohalni poduhvat, podrška tolikog broja ljudi i obitelji stovorila je u nama dojam kao da zaista radimo nešto za ‘’mir u svijetu’’. U našem malom svijetu, u tome smo i uspjeli. Zašto? Pa zato jer sam tek u ponedjeljak shvatio da nemam informacije što se dešavalo kroz 2 dana i da mi to uopće nije nedostajalo. Imao sam sve što mi treba.
Ponovilo se…
Hvala:
Darko, Madi, Damir, Ana, Ervin, Mario, Entoni, Vanja, Marko, Bajo, Vlado, Sandro, Igor, David, Bernard, Elvis, Inot, Doda, Nina, Mirjana, Rocco i posebno Max, Tena i Sanja
Pisali Jakov i Roni (iz Ronijeve perspektive)”