Želja da prođemo cijeli IPP u jednom pohodu tinjala je godinama, živnula našim odlaskom u mirovinu i razbuktala se u veljači. Počelo je planiranje hodanja po danima, organiziranje prijevoza i smještaja, sve uz pomoć knjižice „ Istarski planinarski put Vodič i dnevnik“, od  milja zvan Dnevnik. Po preporuci iz Dnevnika, noćenje na Koritima treba planirati sa subote na nedjelju. Prvi se plan da stignemo na Korita u subotu 15. 3. izjalovio zbog prognoziranog lošeg vremena. Prognoza se pokazala točnom.

Drugi je pokušaj bio vezan uz subotu  29. 3. na Koritima. Imale smo prethodno zakazane obaveze za četvrtak i petak, 27. i 28. ožujka, pa smo odlučile početi već u ponedjeljak tog istog tjedna: nas tri prijateljice, iz Buja ili tu blizu, prosjek 68 godina, znamo se poodavno, zajedno planinarimo petnaest godina. Krenule, iako je cijelu prethodnu noć pljuštalo.

Evo kako je bilo

Školski smo se držale Dnevnika, u tri dana prošle od Crvenog Vrha do vrha Žbevnice i još se spustile po IPP-u, zbog prijevoza, na drugu stranu. Odatle smo nastavile nakon dvodnevne pauze.

Poslije smo se složile da smo najumornije bile nakon prvog dana, bilo je pretoplo, da je drugi dan bio najbolniji: tabani, koljena, kukovi, ramena (ne uvijek pošteno raspoređeno na nas tri).

Kada smo se treći dan, u srijedu, popele na Žbevnicu, a to je najveći kontinuirani uspon na cijelom IPP-u, više od 900 metara uzbrdo od Male Hube prije Buzeta do vrha, rekle smo da u subotu nastavljamo, kakva god prognoza bila. Pa tko bi ponovio sve ispočetka?!

A onda smo se otisnule na drugi dio, daleko od kuće. Osigurano nam je noćenje na Koritima, snašle smo se, preko veze, za noćenje na Maloj Učki; Plomin Luka i Labin su u civilizaciji i nije bilo teško naći smještaj. Ruksaci su nam bili podnošljive težine, svaki po 7.5 kg, zahvaljujući obećanoj večeri na Koritima i dostavljenoj hrani, za nastavak puta, na Maloj Učki.

Često hodamo po Ćićariji i ležerno smo prošle Gomilu i Orljak. Lagano je kišilo već  na silasku s Orljaka, a po Borisovoj stazi i Brajkovom vrhu, kiša je bila jaka i nošena vjetrom. Bilo je pravo umijeće udariti pečate u dnevnik, a još veće spustiti se s Brajkovog vrha po strmoj, blatnoj i skliskoj stazi dok se kabanica mota po svuda. Pamtimo to kao jako nezgodan dio puta.

Nakon noćenja u domu na Koritima, preko Velikog i Malog Planika, Ošlja, poticajne kave u planinarskom domu na Poklonu i Vojaka, već smo u dva popodne stigle na Malu Učku. Baš na vrijeme za roštilj iznenađenja kojim su nas dočekali ljubazni domaćini. Manje je bitno što nas je po noći uplašilo žestoko grmljavinsko nevrijeme.

Jutro šestog dana pohoda osvanulo je svježe i bez kiše, orno smo nastavile hodati, pojma nismo imale da ćemo do Plomina biti više od 11 sati na stazi. Izvaljeno jaje je uvijek čarobno, izdaleka i izbliza, unutra je ugodno i sigurno. Šikovcu i Sisolu nikad kraja, bilo je hladno, bura je derala, ali smo mi bile sretne što ne pada kiša. Kako bi tek tu smetale kabanice? Nasmijao nas je najsmrdljivi jarac koji je sa svojim haremom prošao ispod nas. Iznad Plomina nas je dvadesetak minuta bockala tuča. Tamo smo odabrale varijantu po IPP-u, činilo nam se ugodnije nego po vatrogasnom putu. Nismo znale da je puno dulje od onog što je na raskršću pisalo. Ručamo u Dorini, naravno.

Sedmi se dan iz Plomin Luke uspinjemo na Standar, biramo lakšu i kraću stazu (dobra odluka). Između Rapca i Labina našle smo se na zahtjevnoj stazi (loš izbor), sajle na beskonačnom silaženju su puno pomogle, ali prijelaz preko slapa potoka Pećine je bio jako riskantan. Sve je dobro prošlo, ali ne mislimo to ponoviti. Bar ne tako skoro. Probijamo se prateći plave i blijede planinarske markacije do Labina. U dobrom smo društvu opušteno provele večer, naš obilazak se lagano primiče kraju.

Zadnji dan, od Labina do Crne punte, osim jake bure na startu i neugodnog makadama ispod Skitače, bio je ugodan i opuštajući. Naravno da smo na moliću ispod svjetionika umočile  noge u more (i rogoborile protiv ograde).

O Dnevniku, pečatima, cvijeću i dobrim ljudima

IPP Dnevnik i vodič štreberski smo čitale na početku obilaska, a kasnije možda i  nismo. Ili nismo sve zapamtile. I tako, u Plominu, izmorene cjelodnevnim hodanjem, traženjem markacija, tučom i vjetrom, stigle smo u restoran, s veseljem pozdravile dobro nam poznatog vodiča i njegovog kolegu, ručale i zadnjim se snagama spustile u Luku, pazeći usput da nam ne promakne tuljac s pečatom. U sobi smo otvorile Dnevnik i pročitale da se pečat nalazi u restoranu. Sve lijepo piše, ali moraš čitati. Po mogućnosti na vrijeme. Pogled uzbrdo na Plomin – užas  koliko je visoko, nema šanse uspeti se i vratiti natrag na spavanje u sobu.

Zovemo restoran i pitamo jesu li naši znanci još tamo. Jesu. Sve objasnimo, pečat je od životne važnosti. I kavaliri se spustili po Dnevnike, odvezli u Dorinu i opet natrag, sa pečatima u sva tri Dnevnika, u Plomin Luku. Hvala!

Kada smo, četvrti dan, mokre, smrznute i napete od silaska s Brajkovog vrha, ušle u topli dom na Koritima, cijeli svijet je bio topli raj. Primamljivi miris šuga najavljivao je finu večeru. A kad nas je domaćica upitala kad bismo htjele večerati, da nam na vrijeme umijesi pljukance, nismo mogle vjerovati svojim ušima. Večera koja je uslijedila, bila je za prste polizati. Polizale smo tanjure, sa tek ispečenim kruhom. Da spomenemo još salatu, mađaricu, bijelu pitu, kavu. I doručak u ranu zoru. Hvala!

Cijelim je putem bilo prelijepih proljetnica: visibabe, kukurijek, jaglaci, ljubičice, jetrenke, poneki pasji zub, narcise. Ipak, na prvo mjesto stavljamo ciklame, polja ciklama prije i poslije Labina. Iznad Plomina su opet krenule šparuge, brale smo ih drugi dan, na silasku s Grebena.

I na kraju

Nas tri najčešće hodamo u istom poretku: oči sokolove na početku, najslabija karika u sredini. Ako ne pljušti ili ne dere bura, pričamo cijelo vrijeme; u napetim i zahtjevnim trenucima dajemo si oduška ne baš uglađenim riječima na hrvatskom, talijanskom, u dijalektu, što god prije izleti. Nekoliko puta smo i zapjevale. Malo smo se ulovile i politike, lokalne: iznad Boljunskog i Čepićkog polja, koji bi nas mogli hraniti bolje nego hrana iz uvoza u marketima, samo da je pameti. Da ne spominjemo svjetionik i uzurpiranje pomorskog dobra. A kako na ništa od navedenog ne možemo utjecati, kao i na mnoge druge stvari, mi hodamo. I hodamo.

Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, svim članovima planinarskih društava koji volonterski održavaju staze, dežuraju po domovima, organiziraju i vode izlete, vode planinarska društva i planinarske saveze. Posebno zahvaljujemo  Luciji i Deanu i kavalirima Saši i Alenu. Marija Kos, Vanda Dragolin i  zapisničarka Elvira Flego Jović