Istarski planinarski savez

Put oko raja u sedam dana, Dorijano Kocijančić

Put oko raja u sedam dana

Sliku mile Istre naše…predstavio nam je Dorijano Kocijančić, poduzetnik iz Kaštelira na jedan sasvim nesvakidašnji i uzbudljiv način. Dorijano je naš Poluotok u obliku srca povezao sedmodnevnim hodanjem po cijeloj Istri. Stazama od sjevera do juga, te istoka i zapada dao je otkucaje svoje ljubavi prema zavičaju. Krenuo je iz stare Savudrije 2. svibnja i vratio se 8. svibnja na polaznu točku u Savudriju, zaokruživši time svoje pustolovno hodanje. Nakon, povratka vidno zadovoljan i ispunjen toplim uspomenama podijelio je s nama to čarobno iskustvo.

Prvi u Istri

-Prešao sam punih 286 kilometara u sedam dana i šest prespavanih noći kojekuda, Cilj mi je bio povezati najvažnije ili najisturenije istarske geografske točke, one s istoka i zapada te sjevera i juga. Od Savudrije do Crne Punte, Učke i Kamenjaka., prepričava svoje doživljaje preplanuli povratnik-hodač, inače strastveni planinar, član planinarskog društva „Planik“ iz Umaga sa preko 20 godina planinarenja, čak i na Mont Blanc, a svake godine sudjeluje i na petodnevnom planinarenju od Zavižana do Paklenice „Highlander Velebit“, dugom 104 kilometara. Zato je Dorijano i uspio u svom pješačkom poduhvatu po Istri jer je za takvu avanturu potrebita iznimna kondicija, osim, naravno, snažnog motiva. Nastavlja opisivati jedinstvene dogodovštine, podvig kojega još nitko u Istri nije na ovaj način ostvario, a kojega je nazvao “Put oko raja u sedam dana”.
– Koliko sam pratio i raspitivao se, do sad još nitko nije realizirao ovakav pohod po Istri. A za jedan takav put potrebne su višegodišnje pripreme i kondicijski treninzi te odlična logistička potpora, kazuje Dorijano.

Od Savudrije do Savudrije

– Trasu sam birao s najvećim podupiračem iz logističkog tima, Vedranom Kosom iz Labina. Krenuo sam iz Savudrije u subotu (2.5.) u 4,30 sati preko Oprtlja do Buzeta gdje mi je bila prva stanica – konak. Iza mene je ostalo 45 kilometra i devet sati hoda. Drugi dan sam pješačio do Bresta, pa Male Učke (Vojak) i to je bila izuzetno naporna dionica jer sam hodao po željezničkoj pruzi uz Roč i Lupoglav zato što sam maksimalno izbjegavao asfaltirane ceste. Prevalio sam tog dana 40 kilometara u devet sati pješačenja. Treći dan je uslijedila najkraća, ali najnapornija dionica od vrha Kožljaka, naše najsjevernije točke Istre, šest sati hodanja, prema jugu Istre do Polomina. Trasa duga samo 35 kilometra, ali koji su mi preko “brdskih i kraških” krajeva oduzimali dah i snagu. Toga se dana pojavila kriza, “zamor materijala” i pitanje: Što je meni sve to trebalo?”. No, sreća da je bilo tako naporno, jer kao u jednoj Tagorinoj izreci osjetio sam da je u naporu radost. Naravno, kad stigneš do zadanog cilja. Onda je osvanuo četvrti dan i hodanje od starog Labina do najistočnije točke Istre -Crne Punte, čime sam spojio dva najveća istarska čuvara obale, svjetionike istočne i zapadne obale Istre, pa sam nastavio put preko Koromačna i Tunarice do Raklja, famozne Valture gdje sam zalutao pa nekako i stigao do Medulina. To je bila najduža ruta, 54 kilometra i 11 sati pješačenja. Peti dan sam krenuo iz Medulina, uz rt Kamenjak, dakle najjužniju točku Istre, uputivši se k odmorištu Bale pa se prebacio s Y na zelenu stranu u prirodu i 41 kilometar uživao na sunčanoj strani hodanjem prema Kašteliru. Nakon 41 kilometra prevaljenog i osam sati sam hodanja došao sam na cilj i tu noć prespavao u svojoj kući. Uslijedila je šesta ruta duga 41 kilometar i osam sati pješačenja uz predivnih predjela plodne doline Mirne, preko Raspadalice, pa Nove Vasi do Juricana i pravac cestom na polazišnu točku i ciljnu točku, staru Savudriju, prepričavao je Dorijano svoje putešestvije, dok smo u mislima hodali uz njega gledajući živopisne slike istarskih predjela kojima je prolazio. Lako je sad nakon svega, dok sjedimo na terasi restorana Porto u pratnji Dorijanove bolje polovice Suzane i pijemo pivo, analizirati i komentirati ovo uzbudljivo iskustvo. No trebalo je to proći. I to sam, samcat.

Hodočašće u prirodi

– Čovjek u prirodi nije nikad sam jer je prvenstveno prirodno biće, pa tek onda društveno. Vratio sam se u svoju najprirodniju ulogu, robinzonsku i osluškivao te upijao sve oko sebe. Put je bio moje svojevrsno hodočašće u kojem sam imao vremena za duhovno pročišćenje, preispitivanje svoje prošlosti i razgovora s vlastitim unutarnjim ja o budućim planovima u životu. Bili su to neponovljivi trenuci jednog osobnog razvoja i doživio sam određenu katarzu. Istra je raj, i dobro je to otpjevao Delbianco u svojoj pjesmi “Samo anđeli znaju kako je u raju”. Proveo sam nezaboravne trenutke u susretima sa srnama na jutarnjoj ispaši u blizini doline Mirne, gledao s poštovanjem žestoke divlje konje na obroncima Učke kao u kakvom westernu. Umalo sam nagazio na poskoka na Učki, gotovo ušao u dvoboj sa divljim svinjama na putu od Male Učke prema Labinu, a poseban je bio susret s jednim starim zecom koji me netremice i znatiželjno gledao kao da nikad nije vidio čovjeka u svom malom šumskom carstvu, s ushitom pripovijeda Dorijano.

Ljudska nedjela

-Osim Bogom dane rajske ljepote, s druge sam strane naišao na ljudski nemar ili bolje rečeno nedjela. Gomile divljih odlagališta koje je čovjek iskrcao u netaknut prirodu. I to baš na mjestima gdje stoji natpis „Zabranjeno odlaganje otpada“. Najveće sam količine zapazio nedaleko od morske obale i jako me rastužilo to uništavanje prirode od strane čovjeka, koji bi najviše trebao brinuti , kako je to sad popularno govoriti, o održivom razvoju. Volio bih da moje riječi budu i upozorenje ljudskoj ruci, da se odnosimo s poštovanjem prema prirodi koja nam je hraniteljica, ističe Dorijano. Pri kraju zanimljivog razgovora otkriva nam što je bio glavni motiv ovog neobičnog „zelenog projekta“.

Put posvećen noni Nići

-Put sam posvetio, gotovo zavjetno, svojoj noni Nići, kod koje sam provodio djetinjstvo više nego doma i svim tim lijepim uspomenama vezanim uz nju. Nona mi je pričala da je u mladosti prohodala Istru dok bi išla u špezu ili nabavku hrane i s poletnošću prelazila silne kilometre kao da ide u neku butigu u susjedstvu. Ništa joj nije bilo teško, jer je bila to prisiljena činiti iz ekonomskih razloga. A nije bilo ni tovara da joj ponese taj teret nego bi ga često puta nosila i na glavi. Tako je obilazila i rodbinu. Hodala bi do Motovuna, Marije na Krasu, Buja, pa čak i Pirana po sol. Slušao sam tada njezine ispovijesti kao bajke, a kao odrastao počeo razmišljati, ako je to mogla ta naša istarska žena, zašto ne bih mogao pokušati i ja, ovako fizički pripremljen. No nije bilo lako, kako se sad čini, i kad sam osjećao krize putem, osobito trećeg dana, bodrila me nona u mislima, iskreno će Dorijano.

Za kraj razgovora nam otkriva imena logističara –pomagača koji su mu pomagali prilikom hodanja. Pri ruci mu je bio sin Sandi koji mu je u Rakalj donio novu opremu. Uz ranije spomenutog Vedrana iz Labina i sina Sandija, tu logističku ekipu činili su još Marica Ritoša iz Buzeta, predsjednik „Planika“ Nenad Vrbaški te bivši predsjednik Istarskog planinarskog saveza Vladimir Rojnić. Svima je neizrecivo zahvalan.
Dorijano, očito čovjek nemirna duha, nakon ovog uspješnog, takoreći zavjetnog hoda, posvećenog pokojnoj noni, već snuje novo putovanje i uspinjanje. Ni manje ni više doli na Kilimandžaro u Africi. Sa snjegovima ili bez, Dorijano će se uspeti, jednostavno zato što ga ne drži mjesto.

Autor teksta: novinarka Sanja Bosnić
Izvor – dnevne novine „Glas Istre“ Pula
Autor fotografija: Dorijano Kocijančić

« 1 of 3 »