IPP u 5 dana – Danijel Maglica, Duško Brdar, Denis Brozić
Oznake Istarskog planinarskog puta (IPP) smo na stotine puta vidjeli po našim istarskim puteljcima koje koristimo za treninge brdskog trčanja i planinarenja s obitelji i prijateljima. I tako, sasvim prirodno, došla je ideja i realizacija IPP avanture koja je trajala 5 dana, točnije od utorka 12.10. do subote 16.10.2021.
Ali krenimo od početka…naravno od konobe. Okupili smo se na omiljenom mjestu i počeli planirati naš novi pothvat. Highlander Velebit, pješački event na kojem smo sudjelovali u prošlogodišnjem izdanju već je bio u tijeku a planirani odlazak na isti event u Grčku neslavno je propao zbog aktualne pandemije. Predložio sam da idemo na IPP ali da ipak dodamo nešto originalno i svoje, te pod geslom „ IPP 2021 od svjetionika do svjetionika“ realiziramo našu novu ideju. Moj je prijedlog bio da ga odradimo cijelog, ali od kraja prema početku, tj. od Crne Punte – Koromačno do Crvenog Vrha te da produžimo do savudrijske ikone (+7 km), svjetionika koji krasi najzapadniju točku istarske obale punih 200 godina i više. Općim oduševljenjem ideja je bila prihvaćena a ja sretan kao da sam upravo dobio zgoditak na lotu.
Istog trena počinje planiranje trase. Najbitnije je bilo dobro raspodijeliti ovih 160 km (naših 170 km). Osim upitnika koliko kilometara na dan prijeći i gdje spavati, trebali smo odgovoriti na još puno pitanja tehničke naravi što su nam se vrzmala po glavi, kao: što ponijeti od hrane i kuhala? koliko vode nosimo i gdje se možemo još opskrbiti? Kakve vreće za spavanje? Podloga, šatori, veličine torbi.. s koliko kilograma na sebi krenuti? Rijeka ideja i mišljenja je potekla a nakon što smo i od svojih bližnjih dobili blagoslov, realizacijom svega bili smo sve bliži.
IPP smo odlučili prehodati u 5 dana. Iz tablice koju smo pripremili već smo znali da će nam drugi dan biti jedan od najtežih. Trasa Plomin – Poklon s preko 2000 m visinske razlike. Od Istarskog planinarskog saveza zatražili smo našu putovnicu, IPP dnevnik. Po primitku istog pozitivno smo se iznenadili. Bio je to službeni dokument sa 30 kontrolnih točaka koje su nas čekale na našem putu. Sve pohvale kako su bile detaljno opisane.
Što se tiče naše fizičke spreme mogu reći da su se kilometri u nogama, što brdskog trčanja što planinarenja, nakupili godinama aktivnog rekreiranja. Ipak, nismo znali što nas zaista očekuje. Da će biti teško to nam je bilo jasno ali tješio sam samog sebe: „Možemo mi to. Idemo na svježinu i izdržljivost!“ Prognoza je bila nestabilna, bura nas je pratila kasnije putem, ali i to je svakako bolje od kiše koja bi nam pokvarila raspoloženje.
Večer prije putovanja mučio sam se s težinom vlastite torbe. Vođen prethodnim iskustvima znao sam da bi bilo optimalno krenuti sa 17 kg i da je svaki kilogram više, previše. Torba je na vagi pokazivala brojku 20 a problem je bio što već odrađenim postupkom eliminacije potrebno/nepotrebno, zaista nisam imao više što izbaciti. Sutradan čeka nas rano buđenje. Za Koromačno vozi nas prijatelj Moreno.
Dan – 12.10.
Crna punta – Pl. Kuća Skitača – Oštri – Labin – Standar – Plomin Luka
Stižemo u Koromačno uz svitanje zore. Obilježavamo trenutak prigodnom fotografijom. Povratka nema. Zbrojili smo ukupno 60 kg u našim torbama te radosno krenuli blagim šumskim puteljcima prema 3 km udaljenoj Crnoj Punti. Prva kontrolna točka, koja je zadnja u trasi IPP-a, nalazi se uz more pored svjetionika, s punim pogledom koji se pruža na Kvarner. Do Skitače dijeli nas strmi uspon, predivne panorame prema otoku Cresu i 420 m nadmorske visine. Nakon 3,3 km pečatimo drugu kontrolnu točku.
Uslijedile su ostale kontrolne točke toga dana: vrh Oštri, Labin, Standar i Plomin. Dobro je napomenuti kako se na vrhu starog grada Labina u lokalnom baru nalazi četvrta kontrolna točka. Naravno da smo se nakon pečata zasluženo nagradili jednim velikim pivom. Još se danas sjetim kako je ta piva imala najbolji okus svega što sam taj dan popio i pojeo.
Nema puno vremena za odmaranje jer je već jasno da će nas putem uloviti noć. Put nas spušta do ulaza u Rabac od kuda nas dalje oštro diže strma staza prema vrhu Standar na 474 m gdje stižemo u sumrak i skupljamo peti pečat. Pogled se pruža na Istarska sela kao male svijeće koje gore na obzoru. U Plomin luku stigli smo oko 20 h.
Kada smo na prvu skinuli sa sebe teret torbe umalo da nismo poletjeli . Uslijedilo je postavljanje šatora i kuhanje večere takve da nam ni u Masterchef-u ne bi ostali ravnodušni. Hladna noć se počela osjećati i nije bilo druge nego da se zavučemo u vreće za spavanje uz pokoji Mujo/Haso/Fata vic dok nas ne pokosi umor. San mi je bio isprekidan. Oko 4 ujutro toliko je bilo hladno da sam vrećom za spavanje pokrio glavu da se bar malo zagrijem.
Dan – 13.10.
Sisol – Šikovac – Kremenjak – Brgud – Pl.sklonište Babino sklonište – Vojak – Pl.dom Poklon
Bilo je 7 ujutro, svi smo bili budni ali još nitko nije ni provirio glavom van šatora. Hladan dan nije nam išao u prilog. Doručak je išao prema Maša/Medo metodi – dvije superkaše i spremni smo za drugi najzahtjevniji dan. Napuštamo 0 mnv i krećemo putem IPP-a prema Sisolu, vrhu koji kao da nema kraja. Usponom se šuma počela rijediti i mijenjati obraz. Bili smo sve izloženiji buri koja je bila toliko glasna da nam je onemogućavala međusobnu komunikaciju. Težina ruksaka izbacivala nas je iz ravnoteže. Pratili smo se pogledima dok sam ja, unatoč našim poteškoćama, osjećao veliki unutarnji mir. Pomislio sam, evo i ljubičice na tom surovom terenu koja se svojom bojom inati zagasitim tonovima planine. Pogledom na desno imao sam prizor na Kvarnerske otoke i grad Rijeku. More se bjelilo od jake bure koja je divljala. Daleko pred očima trajekt Brestova – Porozine ljuljajući se pokušavao je zadržati svoj pravac. Nalazimo sklonište u šumarku. Staza nas dalje vodi naglo uzbrdo gdje ćemo morati koristiti i ruke i noge penjući se i preskačući škrape duboke do 3 metara visine. Napredujemo sporo dok nas teret na leđima izbacuje uporno iz ravnoteže.
Sedmi pečat je tu ali ovom vrhu nismo ostali ravnodušni, dodao je ljut začin ovom danu. Uživati ćemo mrvicu naše pobjede u pogledu. Sa desne strane se proteže more a sa lijeve oranice Čepićkog polja stvaraju kontrast plavetnilu neba. Samo metar od nas nalazila se okomita provalija od 200 m kojoj nisam odolio a da se ne približim, unatoč negodovanju svih prisutnih, kako bi zabilježio panoramu na slici. Adrenalin je moj moto, ali priznajem pomalo sam i tvrdoglavi tovar. Uslijedilo je doslovce četveronoške spuštanje niz Sisol. Razmišljao sam sam sa sobom kako mu je ime suviše nježno. Ja bi ga bio nazvao Sisostrašni.
Stigavši do Šikovca, naša 8 kontrolna točka, odlučili smo napraviti pauzu i napuniti baterije… Vrh Sisola je opet pred nama. Nikako da se riješimo Sisostrašnoga, kako ću ga ja od sada nazivati. Gledam na sat i očito je da smo pola dana potrošili na njega, što znači da je neizbježno da ćemo večeras još dublje zaglibiti u noć da stignemo do Poklona, što nam slijedi po rasporedu. Ubacujemo u petu brzinu i sljedeće vrhove redamo kao iz topa: Kremenjak, Brgud i Učku. Danas nismo vidjeli ni žive duše osim neka tri zalutala konja (pritom ne mislim na nas). Zvoni telefon. Javlja se Elvis, lokalni poznavatelj Učke i zaljubljenik prirode. Dočekati će nas na Sedlu i odraditi penjanje na Vojak kako bi se zajedno spustili do Planinskog doma Poklon. Donosi nam okrijepu, palačinke i pive. Vijest koja nam u pravom trenutku dolijeva dodatnog goriva za nastavak. Babino sklonište, pečat – a u mojim mislima samo palačinke.
Na Sedlu je bilo jako hladno uz olujnu buru, prste na rukama nismo osjećali, a i koljena su počela klecati….. Zvoni opet telefon. Javljaju se Ljiljana i Igor iz planinskog doma Poklon koji nas čekaju. Pogledam na sat, bilo je devet navečer. Skuhali su nam maneštru. Za današnji dan još jedna lijepa vijest. Penjemo se na Vojak – a u mojim mislima samo maneštra. Ruke su mi tvrde i zaleđene, uspješno bi njima mogao razbijati lješnjake. Pečatimo kontrolnu točku na Učki i velikom brzinom krećemo tamo gdje će se naš želudac obradovati a umorno tijelo naći topli krevet. Oko 22:30 napokon stižemo, drugi dan kao da je već iza nas a pred nama postavljen stol za večeru.
Jao, kako čovjeku malo treba za sreću nakon ovakvog dana. Osjećamo zahvalnost i sreću u dobrom društvu.
Dan – 14.10.
Poklon – Ošalj Vrh – Mali Planik – Veliki Planik – Pl. Kuća Korita – Brajkov Vrh – Orljak – Gomila – Žbevnica
Jutrom se budimo snažnim mirisom kave koji dopire do naših osjetila i vadi nas iz udobnih kreveta. Ljiljana nas pita kakva jaja preferiramo kao da smo u hotelu. Luksuz. Spremamo torbe i pozdravljamo se sa našim ljubaznim domaćinima.
Danas nas čeka trasa Poklon-Žbevnica koja je omeđena sa 8 vrhova, svaki iznad 1000 m, gdje se nalaze naše kontrolne točke. Meni je osobno taj dio puta bio najljepši, užitak za oči. Cijelim putem pratili su nas predivni vidikovci u svim smjerovima. Sunčana bura je i danas puhala ali po prognozi trebala se smiriti prije zalaska sunca.
Treći je dan. Tijelo kao da je prihvatilo teret na leđima koji više ne opterećuje kao na početku. Optimističan plan je stići do Žbevnice oko 21 h. Zvoni telefon. Javlja se umaška trkačka ekipa Olimpik koja ima u planu dočekati nas na Žbevnici. Vijest osnažuje i motivira našu već čeličnu volju. Optimistično i veselo redamo kilometre i vrhove jedan za drugim: Ošalj vrh, Mali Planik, Veliki Planik, Korita, Brajkov vrh, Orljak, Gomila i prije spuštanja za Trstenik hvatamo zalazak sunca. Sve je oko nas obojano u tonovima crvene boje. Zastajemo na trenutak kako bi napili osjetila i uživali u tom nadrealnom prizoru.
Spustio se mrak i stigavši u Trstenik stavljamo čeone lampe iako te trase poznajemo već napamet. Sada smo na svom terenu. Preostaje nam zadnji uspon tog divnog dana na meni omiljenu Žbevnicu. Na njoj sam zaredao već više od 100 uspona, što trčanjem ili planinarenjem, u svakakvim vremenskim prilikama i neprilikama, danju i noću. Penjemo se po mraku – a u mojim mislima samo večera. Veseli me pomisao da će nas Olimpik društvo dočekati.
Uslijedio je dolazak na Žbevnicu i pečatiranje još jedne kontrolne točke. Na vrhu u tami tražimo pogledom svjetlo savudrijskog svjetionika. Denis ga je prvi uočio. Živi i radi pored njega pa mu je s pravom pripala ta čast. Dolazak do planinske kuće, nakon cjelodnevnog hodanja, ispunio nam je srca ugledavši ta dobro poznata lica. Kuća topla, meso kvrči na roštilju i hladne pive na stolu uz drage ljude. I opet, što više čovjek može poželjeti! (Hvala vam Marko, Elvis, Roberto, Dean, Željko, Nenad V.).
Dan – 15.10.
Pl. dom Žbevnica – Željeznička postaja Buzet – Buzet – Greben – Sv. Juraj
Jutro je. Prije odlaska čistimo dom kako ništa ne bi ostavili za sobom. Do Bresta moguće je doći laganom kružnom stazom ili strmom prema dolje. Nakon što smo se svi složili da idemo blagom stazom, naravno, krenemo strmom. Pomislih kako ostajemo vjerni našem spartanskom duhu.
U ritmu muzike “najljepša su brda, ostalo su igrarije pozdrav iz Ćićarije” prolazimo Slumom.
Spuštamo se do željezničke postaje Počekaji gdje nam je 23 kontrolna točka. Temperatura se digla do 20° C i kao medvjedi koje mijenjaju svoje krzno, svlačimo se u ljetnu varijantu. Uočio nas je kondukter. Prije nego li nam je pomisao odlaska vlakom protutnjila glavom, zvoni telefon.
Javlja se Rahela, još jedan anđeo na putu koji će nas dočekati pokraj Buzeta i praviti nam društvo da u veselom čavrljanju skratimo još koji kilometar. Dolazi kao Djed Božićnjak noseći sa sobom punu torbu sendviča, jabuka, mandarina i veliku bocu domaće biske. Hodajući praznimo torbu i punimo se energijom nazdravljajući njen ne mali pothvat na Chicago maratonu kojeg je uz Janu pretrčala prije par dana. Živjele nam vi, opake djevojke!
Nastavljamo marširati, sunce je na obzoru, atmosfera je vesela i ispod Kajina krenemo krivim putem…..komentiramo da li je do lošije označene staze ili je do dobre rakije, a možda je krivo oboje. Brzo se trijeznimo i vraćamo na IPP. Spuštamo se u dolinu Mirne kroz gustu šikaru i teško prohodan teren. Zgužvani i puni ogrebotina izlazimo na glavnu cestu. Krećemo za Greben gdje je pogled stvarno za preporučiti! Dolina Mirne u zagrljaju zelenih brežuljaka okupanih plavetnilom neba odvodi nas u zen stanje uma odakle nas vraća zvonjava telefona. Netko nam s druge strane slušalice prijeti odojkom za večeru. Našeg dragog Igora, stvarno nismo mogli odbiti. Zdušno prihvaćamo.
Redamo kilometre kroz šumovito područje, prolazimo podno Zrenja gdje nailazimo na prve kestene i svakakve gljive čudnih oblika. Dobro da nitko od nas nije gljivar jer bi inače ovaj pohod potrajao bar dan duže. Već je kasno poslijepodne, nakon prehodanih 140 km, kada stižemo u selo Sveti Ivan. Tu susrećemo damu koja nas ljubazno upita: “Upravo mi stiže kamion s tri palete peleta da li bi mi pomogli to iskrcat?!?” …I prije nego li smo shvatili da li to ona zbija samo šale još ljubaznije smo se pozdravili i brzo iz sela istrčali dalje.
Mrak je bio pred vratima i sve je bilo hladnije. Ulazimo u gustu crnu šumu punu čudnih zvukova i babaroga – a u mojim mislima samo odojak. Oko 20 h stižemo u selo Sv. Juraj i jako je hladno. Pametno je postaviti šatore i dobro se odjenuti prije nego li se odlučimo opustiti uz našeg prijatelja. Zajedno jedemo pod zvijezdama i svi se skupa veselo smrzavamo. Valjalo je poći leći.
Oko 2 ujutro sve nas je niotkud preplašilo glasanje neke divlje životinje. Pravio sam se mrtav. Pomislih..neće valjda mene, ima onu drugu dvojicu!
Dan – 16.10.
Sv. Juraj – Triban – Buje – Markovac – Sv. Petar – Svjetionik Savudrija
Spremamo opremu i oko 9h krećemo dalje prema selu Sv. Juraj. Veselo društvo na čelu s bivšim županom upravo je bralo masline. Razmjenjujemo koju veselu pošalicu i krećemo dalje.
Predivno je subotnje jutro i sve češće susrećemo zaljubljenike u outdoor sportove koji se rekreiraju na Parenzani. Izazivali smo znatiželju prolaznika pa smo sa mnogima i razmijenili koju riječ. Nakon tunela, napuštamo Parenzanu i vraćamo se u šumu. Osjetili smo civilizaciju, bar na kratko. Stavljamo pečat na kontrolnoj točki 27 podno Tribana i nastavljamo prema Bujama gdje nam ususret dolazi legenda Bujskog sporta, ultra maratonac Roberto. Biti će s nama od Markovca do kraja puta. Prolazimo pored Volpije i kratko pozdravljamo naše prijatelje iz restorana „La Parenzana“ koji se nalazi na istoimenoj trasi a poznat je kao „Put zdravlja i prijateljstva“. Tome nazdravljamo!
Kontrolna točka 29. nalazi se na padinama prema Piranskom zaljevu. Izlazimo iz šume i preostaje nam samo hodanje putem Parenzane. Razmišljamo na glas kako bi se ovo pješačenje još moglo nazvati. Možda: „IPP od svjetionika do svjetionika“ ili „IPP od 0 mnv do 0 mnv preko svih Istarskih planina“, … možda predložimo IPS-u (Istarski planinarski savez) pa prihvate.
Dok hodamo Parenzanom uživamo u pogledu koji se pruža prema slovenskim solinama. Plan je stići do savudrijskog svjetionika prije zalaska sunca. Fali još samo 1 km do zadnje kontrolne točke – Sv. Petar. Tu su nas dočekali naši prijatelji s kojima smo ovjekovječili prigodni trenutak pečatiranja zadnje kontrolne točke. Preplavile su nas emocije. Srce nam je bilo veliko otprilike kao naša torba na leđima (Hvala Nenad, Marko, Nena, Nesa).
Međutim, za nas, ovo još nije kraj. Nastavljamo putem kako bismo realizirali ono što smo planirali otpočetka. Stižemo kod savudrijskog svjetionika zalaskom sunca hodajući ususret našim voljenima. Crvena boja ljubavi rasteže se na sve strane. Radost i sreća je na vrhuncu. Nismo mogli bolje i ljepše zamisliti kraj ovoga dana.
Danas kada hladne glave pišem ovaj tekst mogu reći samo da sam jako ponosan na nas trojicu. Preporuka je svima koji žele upoznati jednu drugačiju Istru da propješače istarski planinarski put. Nije rečeno da ga mi nećemo još jednom prehodati možda i s većom grupom ljudi.
Službeno smo 33., 34. i 35. osoba koja je prošla IPP u jednom neprekinutom pohodu, te 1., 2. i 3. osoba koja ga je propješačila od kraja prema početku.
Zahvaljujemo se: IPS-u, HPD-u „Planik“ Umag, PD_u „Opatija“ i svima koji su vjerovali u nas i dali nam podršku.
P.S. zahvaljujući dobrim dušama koje su vodile brigu o nama na našem putu, ostalo nam je hrane u torbama za još jedan pothvat. Do slijedeće avanture!
Video snimka dolaska na cilj nalazi se ovdje:
https://www.facebook.com/watch/?v=966048923949169
Tekst pisao: Danijel Maglica
Tekst uredila: Nataša Lakota
Fotografije snimili: učesnici pohoda