U razdoblju zatišja epidemije COVID-a, Marija Sekulić članica PD “Glas Istre” Pula i Luka Lončar član HGSS-a, prošli su Istarski planinarski put (IPP) u jednom neprekinutom pohodu.
Njihov pohod u trajanju od osam (8) dana protekao je u robinzonskom stilu, čemu svjedoči kratko izvješće i prekrasne fotografije s izvjesnom dozom dramatike.
“Na put smo krenuli 06.06.2020. u 13h poslijepodne. Razlog tako kasnog kretanja je malo predugo spavanje ujutro, a putem smo još shvatili da uopće nemamo jastučić za tintu pa smo morali stati u Umagu i tražiti tintu i jastučić. Napokon, u 13.00h krećemo. Bez obzira što smo tako kasno krenuli svejedno smo bili uvjereni da ćemo taj dan ipak stići do Sv. Lucije. Kako je dan odmicao, taj se plan činio sve manje realan. Stigli smo samo do Grožnjana. Ja sam na put krenula u novim gojzericama-što ne preporučujem nikome-i to nas je dodatno usporavalo. U Grožnjanu smo prespavali u loži. Sljedeći dan nastavljamo prema Buzetu. S obzirom da prvi dan nismo stigli do Sv. Lucije nismo bili uopće sigurni hoćemo li stići do Buzeta. Ali, stigli smo-kad je već odavno pao mrak. Moram napomenuti da bi do Buzeta trebalo obnoviti i dodati neke markacije jer smo se često znali zagubiti na toj dionici.
U Buzetu smo spavali kod kuće jer smo i ja i Luka iz Buzeta. Za ponedjeljak je bila najavljena kiša pa smo se pitali hoćemo li uopće moći nastaviti ali je vrijeme ujutro izgledalo dobro pa smo nastavili do Žbevnice, nakon što sam zamijenila gojzerice za pristupne cipele. Kratko nakon što smo stigli počela je padati kiša tako da smo je uspješno izbjegli. Sljedeći dan nastavljamo prema Koritima. Vrijeme izgleda sumnjivo ali kišu uspješno izbjegavamo-cijelim putem je iza nas te nas je samo na Gomili pogodilo par kapi. Na Koritima spavamo u domu. Dan nakon pauziramo cijeli jer kiša pljušti cijeli dan i pitamo se po već neznamo koji put hoćemo li uspjeti nastaviti. Ujutro se budimo i vidimo da kiša i dalje pljušti i odlučujemo da nećemo nastaviti te se vraćamo nazad na spavanje. U 7.50 ponovno se budimo i vidimo da je kiša prestala i opet mijenjamo mišljenje i ipak nastavljamo. Ubrzo nakon što smo krenuli kiša počinje padati u podnošljivim količinama pa oblačimo kabanice. Na Velikom Planiku kratko nas obasja sunce i mislimo da imamo super sreću te da smo sve izbjegli. Međutim, već na Malom Planiku shvaćamo u kolikoj smo bili zabludi. Tek što sam lupila pečate čula sam neko šuštanje, okrenula se i vidjela kako nam se približava kišna zavjesa. Odmah smo pokupili stvari i otrčali u šumu ali svejedno smo se skroz smočili. Nakon toga više nismo imali problema s kišom. U Brgud smo stigli tek što je pao mrak. Prespavali smo na trijemu lovačkog doma. Drugi dan nastavljamo prema Labinu u koji smo stigli u 1 ujutro, a iz Brguda smo krenuli u 7.45. Prespavali smo iza najšireg grma na parkingu kraj groblja. Napokon, zadnji dan. Nije nam ostalo puno pa smo taj dan odradili laganini. 13.06.2020. stigli smo do Crne punte, udarili pečate, skočili u more i produžili do Koromačna gdje sam dan ranije nego što smo krenuli ostavila auto da nas čeka. Odvezli smo se u Labin na pizzu i vratili na Skitaču prespavati u domu.
Moram napomenuti da je i jedna od ideja kada smo krenuli na put bila i ta da nećemo nositi hranu, već ćemo brati bilje koje nađemo usput. Nosili smo samo žitarice s kojima smo bilje pripremali. Iako smo malo sumnjali na početku, na kraju se ta ideja pokazala poprilično uspješnom i to nam je uvelike olakšalo teret koji smo nosili. Osim toga, u 6. mjesecu manje-više skoro sve raste pa je i to bila dodatna pogodnost.
Marija Sekulić i Luka Lončar”