Ideja koja je već dugo tinjala u meni krenula je u realizaciju na jednom zajedničkom planinarenju gdje sam to spomenuo prijateljima Vedranu i Kristini. Vedran je također o tome razmišljao a Kristina se priključila riječima “aj vero bez mene ne grete “. Ubrzo su nam se poklopili godišnji odmori i obećavajuća vremenska prognoza te pada odluka da krećemo 18.10.2022.

Prvi dan

Vedran je pripremio detaljan plan puta, opskrbili smo se GPX tragom za svaki slučaj, te napunili ruksake odjećom, hranom, pićem, uzeli šatore i u ranim jutarnjim satima, zahvaljujući prijatelju koji nas je dovezao do Crvenog Vrha krenuli u našu avanturu. Nakon obaveznog zajedničkog selfija nas trojice i Vedranovog psa Blekija krećemo put prve kontrolne točke gdje udaramo pečat u naše dnevnike, prvi od 30 koliko ih ima cijela trasa IPP-a. Put nas vodi uz Savudrijsku valu koju nam izmaglica skriva, tako da samo djelomično naziremo stare solane i potom skreće uzbrdo u krš do Markovca. Na Markovcu nas čeka pečat ali i Kikine  odlične palačinke koje nam je spremila kao iznenađenje. Mi sretni da smo se najeli a Kika da je olakšala ruksak krećemo dalje puni energije. Prema Bujama prati nas sunčano vrijeme tako da put prolazimo bez problema ali osjećaju se prvi bolovi u ramenima i vratu zbog teških ruksaka, znak neiskustva i želje da se sa sobom ponese po sistemu “da niš ne fali”. A lipo je rekao Vedran – “kamo ćete z tin, preteško je to!” Na kontrolnoj točci Triban već se pojavio prvi žulj pa radimo pauzu i odmor za ručak te premještamo stvari iz teških ruksaka kako bi rasporedili težine. Nastavljamo dalje Bujskim zaseocima uživajući u predivnom vremenu i bojama jeseni. U Svetu Luciju gdje ćemo noćiti stižemo sa čeonim lampama; uhvatila nas noć a iza nas je 35 kilometara i 850 metara nadmorske visine. Razvlačimo šatore ispod trijema crkvice, spremamo tjesteninu iz vrećice i izazivamo znatiželju susjeda Sandra, koji nam je nakon upoznavanja spomenuo da nam nisu sve muhe na broju te nas počastio odličnim mladim vinom. Usput se dogovorimo da kod njega ostavimo višak stvari jer smo ipak zaključili da su nam ruksaci preteški za nastavak .

Drugi dan

Buđenje je u 6 ujutro, lagana izmaglica, mir i tišina je sve što nas okružuje. Dok kuhamo kavu gledamo izlazak sunca koje se uzdiže iznad predivnih šuma i livada kojima ćemo danas pješačiti. Nakon doručka pakiramo stvari i odmorni krećemo put Grebena. Put nas vodi pašnjacima gdje susrećemo stada ovaca a u šumarku nam pretrči srna preko puta, samo onako da nas podsjeti kako smo njezini gosti. Dan je neobično topao za ovaj dio godine tako da na Greben stižemo već dobro oznojeni pa radimo pauzu, udaramo još jedan pečat i uživamo u prekrasnom vidiku na dolinu Mirne i okolne vrhove, Sovinjak, Motovun… Nakon kraće pauze krećemo put Buzeta spuštajući se prema cesti pa zatim na uspon prema mjestu Mali Mlun gdje se kod mještana opskrbljujemo vodom koja se po vrućini brzo troši. Popodne stižemo u Buzet gdje stajemo u Plodinama da se okrijepimo i malo odmorimo – pivica po ovoj vrućini prija kao nikad dotad. Ubrzo krećemo put Žbevnice gdje planiramo noćiti. Uspon prema željezničkoj stanici nije nimalo lagan ali ovaj put da li od vrućine, hrane, iscrpljenosti ili nečeg drugog čini mi se da ga neću moći napraviti. Pred sam kraj uspona jednostavno sam morao stati i reći kolegama da nemam snage za nastavak. Plan mi je bio razviti šator, prenoćiti pa nastaviti sutra. Međutim Vedran i Kika su me toliko hrabrili i nagovarali za nastavak, da sam uzeo dva energetska gela, osvježio se izotonikom, napravio malo dužu  pauzu te smo svi zajedno ipak produžili ka Ževnici. Zbog poduže pauze još prije Sluma uhvatila nas je noć tako da smo prolazeći kroz Slum izazvali pažnju mještanke kojoj smo objasnili kuda idemo te nas je podržala riječima – “ma ste hrabri”. Na Žbevnicu stižemo nešto prije 20 sati. Ne mogu vjerovati da sam to izdržao i jedva čekam leći tako da na brzinu spremamo večeru, liječimo žuljeve bušenjem i flasterima – to smo savladali kao pravi liječnici – te odlazimo na spavanje.

Treći dan

Budimo se oko 7 ujutro a ja imam osjećaj da su mi noge drvene i smijem se sam sebi kako hodam. Na doručku komentiramo moj jučerašnji kolaps pa mi Vedran koji je iskusniji objašnjava kako on tokom dana jede što je manje moguće, eventualno na usponu neku energetsku pločicu ili gel i da tako puno lakše izdrži napor cjelodnevnog hodanja, a dobro se najede tek navečer. Odlučim poslušati njegov savjet  pa panine s pancetom (omiljena hrana na planinarenju) rasporedim na tri manja obroka koje ću konzumirati tijekom dana. Ubrzo se pakiramo i krećemo prema vrhu Žbevnice gdje udaramo još jedan pečat te krećemo put Gomile. Staza je u laganom spustu, prolazi djelom kroz šumu a zatim kroz napušteno naselje od nekoliko kuća. Šteta što se nikom ne da tamo živjeti ali moderna vremena su odvukla ljude u urbane sredine. Uskoro se pred nama ukazuje Gomila i počinjemo  sa penjati laganim tempom uživajući u pogledima koji postaju sve ljepši kako se približavamo vrhu. Na vrhu lagana pauza, pečat, slikanje i komad panina te nastavljamo dalje put Orljaka. Kako smo svladali nadmorsku visinu vrućina je podnošljivija, hodamo bez problema i uživamo  predivnim stazama Ćićarije.

Na Orljak stižemo oko 4 sata popodne i radimo pauzu s  prvim pogledom na more  od početka našega puta. U nastavku nas čeka Brajkov vrh na koji stižemo pod noć tako da se penjemo s čeonim lampama. Za nagradu dobivamo noćni pogled na Učku, Plomin i Boljunsko polje … Postaje nam jasno da smo pola puta odradili a motivacija za nastavak je nemjerljiva. Spuštamo se do Korita gdje namjeravamo spavati, spremamo večeru i komentiramo kako je dan prošao bez problema, očito su prva dva dana krizna. Pašta iz vrećice odlično prija a strategija da preko dana manje jedem se pokazala itekako uspješnom. Nakon već rutinskog saniranja žuljeva uvlačimo se u vreće za spavanje i hrrrk… hrkkk…

Četvrti dan

Nakon buđenja u 6,30 spremamo doručak i čaj u kojemu uživamo gledajući prve zrake sunca na Brajkovoj stijeni. Nakon pakiranja ruksaka dajemo nogama puta i krećemo put Velikog i Malog Planika. Odatle se već vidi veličanstveni Vojak koji kao da stražari nad Istrom i zove nas u posjet. Zastajemo na Ošalj vrhu gdje vadimo sendviče, uz razgovor da je pola puta već iza nas i kako jedva čekamo da se popnemo na Učku. Pogled ka jugu budi osjećaj da se bliži kraj naše avanture, iako je ostalo još puna dva dana hodanja. Na Poklonu upoznajemo ljubaznog Stivena u planinarskom domu PD-a Opatija, gdje si spremamo ručak i častimo se pivom. Tu se i opraštamo od našeg vjernog četveronožnog suputnika Blekija. Vedran smatra da je prelazak preko Sisola opasan za njega pa ga dolazi preuzeti Vedranov sin. Na Vojaku su nas dočekali prvi oblaci i promjena temperature kako je i bilo prognozirano tako da se na kuli zadržavamo tek za obaveznu zajedničku fotografiju. Spuštajući se niz hrbat oblaci nam prave pravi spektakl za oči prelazeći preko Sedla i Suhog vrha. Divan je to osjećaj znati da smo se vlastitim nogama popeli iznad oblaka. Predvečer stižemo do Babinog skloništa gdje ćemo prenoćiti. Mala je to baraka sa krevetom na kat ali dovoljna da nas zaštiti od magle i kiše koja se sprema. Odlazimo rano na spavanje jer je plan rano buđenje kako bi izbjegli kišu koja je prognozirana za sutra popodne.

Peti dan

Buđenje u noći i magli oko 5 ujutro nije nimalo prijatno ali odlučujemo krenuti što ranije jer prognoza nije obećavajuća, a Sisol je kamenit i sklizak. Prolaskom kroz Malu Učku budimo pastirske pse čiji lavež u gustoj magli koja nas okružuje zvuči  sablasno. No znamo da smo ih samo preplašili pa mirno nastavljamo pored njih. U Maloj Učki uzimamo zalihe vode te nastavljamo dalje. Polako se budi dan i put je lakši. Zaustavljamo se na Brgudu kako bi malo predahnuli i marendali te nastavljamo put Kremenjaka i Šikovca, usput razgledavajući igru oblaka koji se skupljaju prema Sisolu. Do Sisola stižemo u oblacima pazeći na sklizak teren. Spuštajući se niz Plominsku goru počinje prva kiša praćena vjetrom i tjera nas da ubrzamo korak. Kiša prestaje nešto prije Plomina gdje stajemo u restoranu Dorina da uzmemo pečat. Usput radimo pauzu uživajući na terasi s pogledom na Plomin Luku  gdje nas čeka naše prenoćište – Kikin auto. Nakon spuštanja u Plomin Luku najprije se rješavamo mokre odjeće a zatim navalimo na pravu večeru, domaću paštu i šugo koje nam je spremila Kikina mama. Noćimo u autu koje je tijesno za svu trojicu, ali je barem suho što nam je sada najbitnije.

Šesti dan

Nakon noćenja u autu potrebno je dobro istezanje da se pokrenu mišići već umorni od hodanja, pa radimo malu tjelovježbu ispred auta, na radost radoznalih promatrača. Odlučujemo doručkovati na Standaru tako da se ubrzo penjemo. Jutro je jako vlažno pa nas je put do Standara dobro umorio, ali nam fritaja Kikine mame brzo vraća snagu. Put nas vodi prema Rapcu gdje nam se otvara širok vidik na Kvarner. Do Rapca se spuštamo stazom s postavljenim sajlama koje nam olakšavaju silazak po skliskom terenu. Prema Labinu se dižemo Sentoninom stazom isprepletenom potočićima i brzacima preko kojih prolaze mostovi. To je najljepši i zaštićeni dio prirode Labinštine, a staza je dobila ime po božici Sentoni, zaštitnici putnika. U Labinu pauza za pečat uz obavezan selfie i pivo na terasi  restorana Kvarner. Iako smo već iscrpljeni, uz priču koje putem nikad nije nedostajalo krećemo pregaziti zadnje kilometre do našega cilja. Na putu između vrha Oštri i Skitače susrećemo prijatelja i planinara Livija koji nas je došao dočekati te nas prati do doma Skitača. Tu nas dočekuju prijateljica Elija te Vedranova supruga i kćer, koje su dovezle vjernog Blekija kako bi kompletni završili našu avanturu. Uz čestitke i zdravicu, u domu Skitača udaramo predzadnji pečat. Prema Crnoj punti se spuštamo predvečer te nas prije dolaska hvata mrak tako da na cilj stižemo s čeonim lampama. Na Crnoj punti nas je ugodno iznenadila Elija s bocom pjenušca i naš se dolazak na cilj pretvorio u pravu malu feštu.

Na kraju ove avanture znam da sam uživao u 6 dana u predivnoj prirodi našega zavičaja bez struje, bez mobitela, u društvu dobrih prijatelja te putem sreo predivne ljude. Vratio sam se sretniji i pun energije te usput još bolje upoznao samoga sebe, što znači da jedva čekam da mi se ponovno pruži prilika da napravim nešto slično – ili sve ovo ponovim.

I na kraju da zahvalim: Kristini, Vedranu, Sandru iz Svete Lucije, Nenadu iz HPD-a Planik, Željku iz PD-a Glas Istre, Stivenu iz PD-a Opatija, Liviju iz PD-a Skitaci, Kikinoj mami Miri te Eliji  na pomoći i podršci.

Tekst: Dragan Mišan

Fotografije: Dragan Mišan, Vedran Vitasović