ISTARSKI ALPINIST I GORSKI SPAŠAVATELJ MLADEN NIKŠIĆ OVE GODINE NAVRŠIO JE BROJNE OBLJETNICE
Strast prema planinarenju nikad se neće ugasiti
PAZIN
Mladen Nikšić, član PD „Pazinke“, istarski alpinist i gorski spašavatelj ove godine slavi nekoliko obljetnica: 45 godina aktivnog planinarstva, 35 godina od prvih alpinističkih koraka te 20 godina aktivnog gorskog spašavanja, što nam je bio povod za intervju s njime.
– Mladene, istarskoj javnosti si vjerojatno najpoznatiji kao
dugogodišnji pročelnik pulske stanice Hrvatske gorske službe spašavanja. Možeš li nam reći kako je „sve to krenulo“?
– Ideju za osnutkom stanice gorske službe spašavanja u Istri dobio sam još davne 1987. godine, kada sam dobio poziv u Gorsku službu od Stanice Zagreb, ali me je život tada odnio u Istru. Znate, gorska služba je strast, zadovoljstvo i ponos ali i odricanje, odgovornost i obaveza uz dostupnost od 24 sata 365 dana u godini koju tada nisam bio spreman ponuditi službi.
Međutim, spoznaja koja se u čovjeku rađa nakon određenih godina provedenih u planinama, bespućima, stijenama, kraškom podzemlju, doživljenog iskustva kroz aktivnosti koje daleko nadilaze izletničke pustolovine učinila je da mi je ideja postala jasna vizija. U čestim razgovorima poticao sam tada aktivne istarske alpiniste i speleologe pa je ta vizija počela dobivati realne izglede da se i ostvari, prelomnica te ambicije poklopila se je negdje s trenutkom dramatične akcije spašavanja češke paraglajderice koja se u kasnu jesen 2000. godine zaplela u žice dalekovoda u dolini Mirne. Akciju spašavanja je tada uspješno izvela iskusna Stanica gorske službe iz Rijeke uz helikoptersku pomoć HRZ-a i letačkog tima za spašavanje iz Splita. Ubrzo zatim, uspio sam motivirati i okupiti probranu grupu a svoju inicijativu izložiti tadašnjem legendarnom pročelniku Gorske službe PSH-a dr. Borislavu Aleraju. Narednog proljeća, 14. po redu Stanica gorske službe spašavanja u Hrvatskoj, Stanica Pula dobila je pravnu osobnost, a vodstvo je povjereno doajenu spašavanja u Hrvatskoj, alpinistu i instruktoru gorskog spašavanja pok. Antunu Filipčiću – Filcu, koji nas je sve nadahnuo, poticao i usmjeravao, te meni kao njegovom pomoćniku odnosno administrativnom tajniku udruge. Prvi komplet elementarne opreme za spašavanje solidarno nam je osigurala Stanica Zagreb, a stručnu pomoć i potporu do potpunog osamostaljenja preuzela je Stanica Rijeka. U nekoliko narednih godina stasale su prve generacije licenciranih gorskih spašavatelja i daljnji razvoj krenuo je dobro vođenom inercijom. Zajedničkim nesebičnim naporom i odricanjem svih članova Stanica Pula dostignula je zavidnu razinu gorskog spašavanja priznatu i na međunarodnom nivou a ja sam bio samo uspješan kormilar.
Danas kada sam prepustio vodstvo s ponosom mogu reći da je Stanica Pula opremljena, samostalna i ravnopravna članica nacionalnog saveza HGSS-a, s više stotina intervencija i akcija spašavanja iza sebe i isto toliko uspješnih dežurstava na paragliderskim, mountainbike i ostalim outdoor događajima svih razina organizacije: regionalnim, europskim i svjetskim. 30 članova svojim svakodnevnim potpuno dobrovoljnim djelovanjem, bez naknade, isključivo volonterski, promiču 70 godina neprekinute tradicijske vrijednosti gorskog spašavanja u Hrvatskoj.
– Druga stvar prema koja je izazvala pažnju javnosti bila je organizacija istarske alpinističke ekspedicije u Ande 2008. godine. Kako gledaš sada na tu aktivnost, s obzirom na određeni vremenski odmak?
-Ekspedicija je zapravo pokrenuta još 2006. godine kroz pripreme i prikupljanje resursa dok je, onaj izvršni dio, ekspedicije trajao „samo“ 30 dana u 2008. godini. Imala je trinaestoro članova iz jedinog alpinističkog odsjeka u Istri i troje pridruženih članova iz Zagreba. Valja istaknuti da je čak osam članova ekspedicije bilo iz redova GSS-a! S odmakom od desetak godina valja reći da je tom ekspedicijom uspješno ostvaren jedan od najvećih projekata u istarskom alpinizmu. Naravno bilo je i prije velikih uspjeha naših planinara i alpinista kao što su usponi na Pisang Peak, Aconcaguu i na druge važne svjetske vrhove, ali ova je bila neupitno najznačajnija jer je okupila mladu generaciju koja je stasala isključivo u tzv. istarskoj školi alpinizma i zato što je u potpunosti izvedena samostalno vlastitim znanjem, sposobnostima i organizacijskim naporom bez pomoći nacionalne razine. Vodio ju je mladi istarski alpinist Neven Brajković iz Pule dok smo nekoliko nas starijih iskusnih alpinista pristali pružali oslonac, sigurnosnu potporu i mentorstvo u izvođenju planiranih ciljeva ekspedicije. Ekspedicija je uspješno izvela sve planirane uspone, na tri pettisućnjaka i dva šesttisućnjaka, dok smo se na jedan od vrhova, sinkronizirano uspeli svi od jednom. Osnovna ideja bila je te mlade alpiniste koji tek stasaju u penjački svijet velikih visina kontrolirano povesti u visoko gorje gdje će dobiti iskustvo, spoznati svoje granice i motivaciju za dalje. Naravno, bilo je očekivanih većih ili manjih tegoba zbog prilagodbe na visinu i iznimne napore. Ipak, konačni dokaz uspjeha ekspedicije bio je taj što se nitko od članova nije povrijedio ili nastradao i što smo se svi zadovoljni i zdravi vratili doma u Istru s čime se ne može pohvaliti puno ekspedicija. Naravno, bez obzira na to što je od nje proteklo desetak godina tvrdim da iskra ekspedicionizma u Istri nije nestala, postoji još u nama i mogla bi nas ponovo pokrenuti u bliskoj budućnosti.
– U posljednje vrijeme kako si prezentirao i na porečkom Sport Festu baviš se osposobljavanjem ljudi za boravak u visokom gorju?
– Visokogorsko planinarenje nije ni planinarstvo a nije ni alpinizam, već je to kompromis naziva “zlatna sredina” koja je evidentirano postala svjetski trend. Gledano kroz sociološku i kulturološku prizmu taj fenomen značajno oplemenjuje gospodarstva alpskih zemalja koje tradicionalno nude već dobro uhodane resurse. Međutim bez obzira na ponuđenu podršku nema nikakve sumnje da ono zahtjevna izuzetnu psihofizičku aktivnost, koja se odvija u planinskim područjima čija visina nadmašuje 3.500 metara, gdje započinju trajni snijeg i led, specifični uvjeti i ograničenja životnih funkcija čovjeka.
Svoja prva pedagoška iskustva u visokom gorju stjecao sam kroz alpinizam a nastavak mog angažmana na polju stručnog planinarskog rada provodio se je kroz potrebe sustava HGSS-a i HPS-ovih škola planinskog skijanja u visokom gorju Francuske i Švicarske. Temeljem preporuka Istarski planinarski savez (IPS) angažira me 2017. godine i imenuje me pročelnikom Komisije za visokogorsko planinarenje i planinsko skijanje. Program osposobljavanja u visokogorskom planinarenju koji je nastao iz tog procesa predstavlja originalni integralni i inovativni pristup osposobljavanju koji je nastao na akumuliranom iskustvu. Program je proglašen inovativnim upravo zato što se temelji na učinkovitom modularnom principu osposobljavanja. Sastoji se od samostalnih nastavnih modula: A. kretanje osiguranim planinarskim putevima, B. zimsko planinarenje, C. lavine i lavinske opasnosti i D. visokogorsko planinarenje. Nastavni moduli su osmišljeni kao tematski samostalne cjeline koje u konačnici osiguravaju progresivno savladavanje specijalističkih znanja i vještina nužnih za cjelovitu aktivnost u visokom gorju na siguran način. Tako zainteresirani planinar u sustavu IPS-a samostalno odlučuje koja razina osposobljavanja zadovoljava njegove ambicije.
Svakako treba istaknuti da su pokretanju Programa prethodile obimne pripreme i temeljita testiranja koja su kroz ispitni proces za sada iznjedrila dva ovlaštena edukatora (Goran Šepić i Theo Matas) koji uz mene mogu podnijeti napor organizacije i pokrenuti sustavno osposobljavanje u IPS-u već u ovoj sezoni.
– Koji su planovi za dalje?
– Eto, svaki čovjek dođe do stadija u životu kada više ne može baš podnositi sve ekstremne napore i odricanja koja oni traže ali nakupljeno iskustvo i znanje ako postoji interes može rado dijeliti s drugima, zato ću i dalje biti intenezivno angažiran na regionalnom i nacionalnom nivou osposobljavanja i izradi strategija razvoja visokogorskog planinarstva i planinskog skijanja, dok god to od mene traže. Volim raditi s ljudima i imam dovoljno potencijala tako da rado prihvaćam izazov bez obzira koliko je cilj težak. Još uvijek imam ideja i želja kojih kanim ostvariti, neke su sasvim prirodne kao npr. planinarenje sa svojim sinovima, a neke su ambiciozne kao npr. odabrani alpinistički usponi i ekspedicije u visoka gorja svijeta. Vodi me duboko roditeljski usađena strast prema planinama koji se ne može samo tako ugasiti.
-Što bi poručili istarskim planinarima?
-Nakon svih mojih godina uvjeravam vas da planine sasvim drugačije izgledaju kada se u njima krećemo osposobljeni, primjereno opremljeni i u pouzdanom društvu. Odgovornost i znanje u upravljanju rizicima otvara nam sasvim novu dimenziju, intenzitet i kvalitetu emotivnih doživljaja pa se čovjek usudi približiti rubu ali ima sposobnost da ga nikad bezglavo ne prijeđe. Kontrola rizika je ključ dugovječnosti u planinama, sve ostalo su nijanse.
Intervju vodio Anton Finderle
Fotografije: Iz arhiva Mladena Nikšića
Intervju objavljen u Glas Istre, 15.11.2019. godine u skraćenom izdanju.